Središnja knjižnica Srba u RH SKD Prosvjeta – Biblioteka
Dara Sekulić (Kordunski Ljeskovac, 1931. godine) je najveća živa pjesnikinja na prostorima donedavno istog jezika. U razmjerima širim od ovih jezičnih prostora i historijskih uslovnosti teško pronaći poetesu tako surove biografije i toliko škrte riječi, sažetog stiha. Ono što Daru Sekulić dodatno preporučuje za nagradu «Sava Mrkalj» neprekinuta je veza sa zavičajem; bez obzira na stvarnu udaljenost, Kordun je u velikoj, moglo bi se reći – najvećoj mjeri neodmaknuti centar njene imaginacije. Drugim riječima, istorija zavičaja, ratne strahote, seobe i selidbe, stihije i bujice kolektivne epopeje, zbjegovi i izbjeglištvo trajno su utjecali na sudbinu jednog pjesničkog glasa. Poezija je to najviše etičke vertikale i epskog praštanja koja se vrlo obazrivo odnosi prema biblijskim udarima sudbine, tegobama ratne zbilje, ponovnim seobama i izbjeglištvima, i koja će u svojim najboljim, antologijskim strofama smoći snage za opomenu, saosjećanje i molitvu, lirika daleka od svake mržnje ili poziva na osvetu, koja se u milosti praštanja efikasnim deminutivima intimizira sa prirodom i (ponovo) posvaja svijet. Rukoveti i ciklusi “Odsanjani dom”, “Grlom u jagode”, “Gorak konak”, “Licem prema suncu”, “Reč se igra”, antologijske naslovi “Jeka gore Petrove”, “Kordunska svita”, “Razgovor na Petrovačkoj cesti”, “Ništa nisam izbjegla”, te njima nedavno pridodana knjiga čudesne ljepote “Zapisi o bilju i nama” zorni su, jaki primjeri kako se stihom, riječju nadrasta lična drama, tragedija i tuga, kako se ono lično, pojedinačno «prevodi» u visoku sferu univerzalnih znakova pjesničke umjetnosti; za ovu poeziju može se ponoviti ono najsvetije što se za jadnu poeziju može reći: da je kroz nju progovorila duša naroda.
Pamtićemo je po bogatom opusu i vedrom duhu do kraja, kao i velikog prijatelja Društva i neizostavnog gosta naših Svetosavskih akademija, u čemu je nisu sprečavali ni daleki put autobusom iz Sarajeva niti visoke godine života.
(Č.V.)
Foto: Jovica Drobnjak
