Svetosavka besjeda 2016.

Na centralnoj svečanoj akademiji u povodu sv. Save – slave našeg Društva, održanoj u Hrvatskom glazbenog zavodu u Zagrebu u petak, 29. januara 2016. godine, svetosavsku besjedu je održao predsjednik SKD “Prosvjeta” Čedomir Višnjić.

Besjedu donosimo u cijelosti:

SVETOSAVSKA AKADEMIJA 2016.

Dame i gospodo, uvaženi gosti, dragi domaćini ‒

članovi Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”,

dobrodošli na svečanu akademiju povodom Krsnog imena našeg Društva!

Dozvolite da večeras, povodom velikog našeg praznika, kojeg smo proslavili pred dva dana, ali kojeg možemo slaviti uvijek, koji nam je i put i ograda; i obaveza i obrana, dozvolite da baš večeras podsjetimo na jednu važnu, prividno samorazumljivu istinu; potrebu i pravo na autonomno postizanje ravnoteže između potrebe pamćenja, kao temelja kulture, pa i našeg večerašnjeg događaja; i nužde zaborava, kao preduslova života u ljudskom društvu.

 Otkud zaborav, zapitaće možda neko brz na jeziku. A kako bismo i s kim komunicirali u ovom našem svijetu kad se ne bismo uspijevali rastati s potencijalima i rezultatima našeg i tuđeg činjenja zla? Da se svojim gradom moramo šetati s mišlju na, recimo, samo desetero djece koja stradaju u logoru, koja gola ulaze u plinsku komoru, da ne činim sliku drastičnijom. Kada se ne bismo mogli s tim rastati, sami bismo oko sebe žicu podigli, i u toj žici vidjeli smisao života. Stvorili bi od sebe logoraše i vlastite čuvare.

O pamćenju neću, iako nije manje obavezujuće, ali večeras se nekako pretpostavlja. Ne radi se ovdje, ili barem večeras nema smisla govoriti o ovoj ravnoteži kao procesu društvenog nametanja i ciljane selekcije. Akcenat stavljamo na moralni čin pojedinca i grupe. Koji uključuje poštivanje drugog, oprost, ali i snagu vlastite kulture. Bez koje nema ni dobra, ni opstanka, ni pamćenja ni zaborava okrenutih životu i budućnosti. Sveprožimajuću snagu kulture pojedinca i kolektiva. Koja u slikarstvo onda smješta Gerniku, u literaturu logore Imre Kertesa, Varlama Šalamova i Dragoslava Mihailovića, a u narodnu pjesmu Starca Vujadina i đakona Avakuma. To se onda zove ravnoteža!

Izgovaram ovih par nedovršenih misli, svjestan da tema zaslužuje kud i kamo ozbiljniji osvrt, a vrlo svjestan i toga da već nema pravde na svijetu ni u ovom pogledu. Da je autonomija ozbiljno ugrožena i da moćnici svijeta u tom cilju potiču i koriste sve naše ekstremizme i ostale manifestacije slabosti. Zato u kulturi, kao primarnom polju i pamćenja i zaborava, ne smije biti krutih stavova, strogih izbora, ni ideologija. Svaki od takvih pristupa povlači klatno u jednu stranu, a klatnu je u njegovoj tehničkoj naravi, da teži ostati klatno.

Naravno, u ovoj temi svi imamo paralelnu obavezu; pronaći vlastitu, privatnu ravnotežu, i boriti se za onu društvenu. Moral kao okosnica naših, hajde da se narugamo sami sebi, manjinskih života.

Mi Srbi u Hrvatskoj trpni smo subjekt ove priče kroz cijeli XX vijek. Večeras, pred Svetim, nećemo ni o stradanjima ni o žrtvama, večeras ne iznosimo ni jedno ni drugo. Možda bismo mogli ukratko reći samo jedno: skupo smo platili svaku slabost i svaki osjećaj snage, svaki zaborav i svako zlopamćenje. Ponekad smo imali političko vodstvo, ponekad nismo; velikane smo imali, ali u svijetu a ne među nama. Rijetki su bili poput vladike Simeona Zlokovića, kojeg smo imali, ali ga nismo poštovali.

I kako god ko gledao na prošlost, nekoj vrsti slobodnog poimanja ravnoteže o kojoj smo govorili, utemeljenoj na minimalnom kontinuitetu autonomnog kulturnog života i na rezultatima tog rada, prilazimo tek sada. I, Bog i duša, što kaže naš narod, bez mnogo pomoći sa strane. I približavajući se tako tom stanju, vidimo svašta. Pa vidimo i vlastitu ulogu i težinu, koja sabrana značajno nadilazi naš broj i raspored. Vidimo i pratimo i vrlo pažljivo zaobilaženje te činjenice u okolnim i evropskim metropolama, osjećaj opasnosti koji izbija iz nje.

Ali, mi dakle, po prvi put stičemo barem neke elementarne preduslove da saznamo što smo imali, značili, izgubili. Da nam pamćenje dobije podlogu, a zaborav okvir i smisao.

Ako smo dakle sami sebi priznali neki rezultat, dopustite da u drugom, opuštenijem dijelu ovog kratkog izlaganja spomenem i imena par ljudi najzaslužnijih za to. To su u prvom redu, a večeras imamo vremena samo za prvi red, oni koji su prije ravno 23 godine za ovo Društvo založili svoje već formirane biografije i bibliografije, ljudi koji imaju zasluge za ovu Republiku svojom odlukom da ostanu u njoj i pored svega što su morali gledati, slušati, trpjeti. Zasluge, koje nema ko prepoznati i priznati.

Kad smo pred mal’ ne četvrt vijeka kretali u ozbiljniji posao, jedno od prvih naših izdanja bila je jedina knjižica zauvijek mladog  i bolnog Bogdana Lastavice. Ni Drago Kekanović, autor predgovora ni ja nismo tada znali da je to bila prva knjiga riječkog knjižara Đure Trbojevića, jednog od vodećih srpsko-hrvatskih izdavača s početka 20 vijeka. Drago je prije toga u jednom srpskom listiću u toj istoj Rijeci objavio eseje o Milošu Crnjanskom i Branku Ćopiću i tako postavio svoje i naše kulturne koordinate. Niko tada u našem malom krugu nije mogao zamijeniti ni nadomjestiti autora “Panonskog diptiha”. Po onome što je u književnosti mogao, što je o njoj znao, i bio spreman prenijeti, po razumijevanju naših kulturnih sredina, po onome što je čovjek takvog renomea u ovom gradu bio spreman izdržati. I pretočiti to u literaturu.

U gradu Zagrebu i mnogo šire na sve strane nema čovjeka sa kojim je korisnije, duševno i spoznajno, razgovarati o prošlosti, nedavnoj i davnoj, od našeg prijatelja prof. Drage Roksandića. Jedva da bi se našao čovjek kojem on ne bi našao mjesto, kojeg ne bi mogao uposliti na nekom od još neobavljenih poslova. Nema kraja, nema vremena, nema čovjeka, koji se u tom širokom pogledu ne uklapa u beskrajni mozaik pitanja i odgovora. Ne znam čovjeka koji sa takvom ljubavlju i predanošću prati one posebne elektrone koji čine tzv. procese dugog trajanja. Mnogo od onog što smo uradili on je prvi zamislio i izgovorio.

Kad nam se priključio profesor srpske književnosti na ovdašnjem Filozofskom fakultetu, Dušan Marinković, naša je skromna kuća dobila jedan snažan nosivi zid. Sa svojim jedinstvenim retorskim stilom, slaganja riječi i rečenica, ciglu po ciglu, opričao nam je svijet klasične i savremene srpske literature sa energijom koja je imala zavjereničku notu. U kojoj ima predanosti i otvorenosti, pouzdanosti na kojoj se temelje širina i tolerancija prema drugačijim viđenjima i pristupima. Elastičnost, koliko je jednom Ličaninu Bog dao, i čvrstoća. To svakako.

U ovom našem vrlo ozbiljnom igrokazu sa pucanjem i pjevanjem, Miloradu Pupovcu su pripale dvije uloge. Da iz ničega stvori politiku, i da nam kupi vrijeme. U vremenu koje samo sebe nije nudilo kao obećanje i kad su cijene bile izuzetno visoke. I nisu bile izražene u novcu. Stvarati iz ničega se može samo na jedan način, uz jednu pretpostavku ‒ ljubav prema onome što se stvara. Što oštrovidni um sagledati ne može, ljubav prevashodi, zapisa Despot Stefan, pa uklesa u vjekove kao jedan od graničnika naše kulture. Jer Bog je ljubav, nastavlja on dalje, a u ovom našem zemaljskom primjeru ljubav je vjera. Vjera u mogućnosti politike, kao opstojnosti zajednice, kao zalaganje za zajednicu i poticanje njenih mogućnosti. Milorad Pupovac i danas, još uvijek, voli politiku u istočnom, antičkom smislu i gnuša se prostačkih poređenja te profesije sa drugima.

Ovakav odnos prema mogućnostima politike, uključuje i vjeru u narod, uključuje čovjekoljublje i narodoljublje, koje gotovo da više nije dio duha vremena. Ne jednom sam naišao kod narečenog na ozbiljno nerazumijevanje kad bih, tragom onog srpskog aforističara, prosuo mudrost tipa, kako narod nije opravdao moja očekivanja. Kod ovog sjevernodalmatinskog profesora lingvistike takav odnos prema temeljnim kategorijama, ne prolazi.

Vjera u narod, uključuje opredijeljenost za zajedništvo onih koji žive ovdje, uključuje trezvenu, ali ozbiljnu ljubav prema zemlji u kojoj se to zajedništvo oživotvoruje. Time je, takvim odnosom prema politici, narodu i zemlji, kupovina vremena za nas, cjelovito politički-moralno utemeljena, kroz djelovanje ovdje prisutnog našeg prijatelja, gospodina Milorada Pupovca.

Dame i gospodo,

ovom kratkom popisu govornikovih prijatelja, trebalo bi po pravdi doprinosa priključiti još mnogo imena, ali rekli smo da večeras spominjemo prvi red. Možda ipak da imenujemo sjeni onih koji nisu više s nama: Duleta, Tanju i Branka Kurucića. Treba dodati naše mitropolite i vladike u kojih smo uvijek nalazili pribježište i utjehu.

Oni neka praštaju meni grešnom ovakvo prosto pribrajanje, spomenutima hvala na djelu, a vama dragi naši gosti, hvala na vremenu i pažnji.