“Od Itake do Seoba” – predavanje profesora Ranka Popovića

U ispunjenoj dvorani biblioteke SKD „Prosvjeta“ 28. novembra, prof. Ranko Popović iz Banjaluke, održao je predavanje o Crnjanskom od „Itake do Seoba“  povodom devedesete godišnjice njegova romana „Seobe“ kao i sto godina od prvog izdanja njegove zbirke pjesama „Lirika Itake“.

Voditeljica Biblioteke, Snježana Čiča predstavila je predavača Ranka Popovića, rekavši između ostaloga da je riječ o redovnom profesoru Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjaluci za predmet Srpska književnost 20. vijeka. Isti predmet predavao je i na Filozofskom fakultetu Pale Univerziteta u Istočnom Sarajevu.

Ranko Popoviće rođen je u Nevesinju 1961. godine. U više navrata biran je u Republički Savjet za kulturu, od 1998. – 2005. živio je u Prijedoru gdje je bio upravnik Gradskog pozorišta. Popović je i autor desetak knjiga, priređivač i urednik desetak hrestomatija, naučnih i pjesničkih zbornika, te velikog broja naučno istraživačkih radova, uglavnom iz oblasti Srpske književnosti 19. i 20. vijeka. Član je književnih redakcija i dobitnik nekoliko nagrada, dopisni je član Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske.

„Pomenuti jubileji, svakako zaslužuju da se o njima govori – Crnjanski od „Itake do Seoba“. Nekoliko generacija rođenih posljednje decenije 19. vijeka, čine sam supstrat, srž srpske nauke, kulture i umjetnosti u međuratnim godinama. Te nekolike generacije dale su stvaraoce ponajvećeg formata. Možda, nije ni teško objasniti, zašto je to tako?

Oni su svoju zrelost sticali mahom u vihoru Prvog svjetskog rata, tako da ih je taj rat, one koji su ga preživjeli izbacio, što bi rekao Crnjanski, iz zelenog vrtloga ko iz bezdana u poslijeratnu stvarnost, a kojoj su davali ogromne doprinose u svim oblastima stvaralaštva.“, naglasio je Popović i nastavio da je to iskustvo rata, Prvog svjetskog rata bilo nešto što se desilo po prvi put u ljudskoj civilizaciji. I nakon čega ništa nije moglo ostati isto. I ne samo srpska, već i sve velike europske nacionalne književnosti, posvetile su tome svoja ponajveća djela.

„Opšta slika Prvog svjetskog rata govori o njemu kao o civiliizacijskoj vododjelnici koja je i vododjelnica u nauci, kulturi, umjetnosti i svim oblastima ljudskog stvaralaštva. Među svim tim velikim stvaraocima koje je iznjedrio Prvi svjetski rat, najdostojniji su, vredni pomena dvojica njih koji predstavljaju najznačajnije srpske pisce u 20. vijeku – Miloš Crnjanski i Ivo Andrić. Najzanimljivije o njima dvojci je da predstavljaju najveće srpske pisce u 20. vijeku, a nijedan od njih nije rođen na državnoj teritoriji Srbije. Nije ih iznjedrila Srbija, nego onaj dio Srpstva koji je bio zagranični dio, rođeni su u Austrougarskoj monarhiji.  Andrić je rođen u Dolcu kod Travnika, a Crnjanski u Čongradu.“ rekao je Popović.

No, postavlja se pitanje, koliko ta činjenica mjesta njihovog rođenja, koja uključuje i njihovo životno iskustvo kad je u pitanju Prvi svjetski rat, utječe na njihovo književno djelo?

Po mišljenju Popovića, gotovo presudno i vjerojatno da toga nije bilo, ti stvaraoci od formata, koji bi i u svim drugim prilikama bili veliki i značajni stvaraoci, ne bi na taj način bili veliki. Prvi svjetski rat ih je gotovo sudbinski odredio kao stvaraoce sa njihovim opsesivnim temama. Krenuli su na sličan način, Andrić je stariji samo godinu dana, a umro je dvije godine ranije. To što je stariji godinu dana Andrića je i ranije uvelo u književnost, već 1911. godine bio je darovit pjesnik. Mogli smo ga sa svojim prvim pjesničkim sastavima prepoznati u tadašnjoj „Bosanskoj vili“ koja je bila značajan modernistički časopis. Andrić je u svojim prvim počecima u „Ekspontu“ i „Nemirima“ bio tipični ekspresionista.

„Zagreb je bio mjesto velikog susreta Crnjanskog i Andrića u decembru 1918. godine, kada je na isteku te godine Andrić liječen od tuberkuloze u bolnici Sestara milosrdnica. Ležao je u istoj sobi sa Ivom Vojnovićem. Crnjanski je drugim putevima došao do Zagreba jer njegova ratna odiseja bila je veoma čudna. Taj njegov put je put išpartanih linija koje su vodile od Galicije pa do Beča ako gledamo u nekim geografskim koordinatama.“, govorio je Popović.

Crnjanski je svoju književnu aktivnost isto počeo u ranim godinama, ali ona se ne može smatrati ozbiljnom kao u Andrićevom slučaju. Andrić je u godinama kad se završavao Prvi svjetski rat, već bio prepoznatljiv autor, dok Crnjanski nije. Njegovo književno ime oglašeno je opet, na neki način preko Zagreba. U ratno doba preko Julija Benešića, objavljivao je u Zagrebu u „Savremeniku“ pjesme koje je pisao kojekuda, gdje je za vrijeme Prvog svjetskog rata boravio i ponešto od toga štampao. Na kraju će štampati i svoju prvu dramu „Maska“ u izdanju Drštva hrvatskih književnika. Njegovo književno ime, zaista će biti vezano za Zagreb u tim ratnim godinama iako se u njemu nije dugo zadržao. Vrlo brzo preći će u Beograd.

Putevi Andrića i Crnjanskog će se tu razići iako će u tom međuratnom vremenu biti u međusobnoj prepisci, a što im je mnogo značilo. U rat je Crnjanski ušao sa mislima iz dekadentne Evrope.

„Ono što je Crnjanskog iz tih nekih predratnih godina, vrlo brzo kao u jednom strašnom vrtlogu, na neki način i osvijestilo, biće taj zametak njegove stvaralačke priče, bar one koja se tiče njegovih velikih romana ili bar romana „Seobe“. Zato što je on u tim mladim dvadesetim godinama kad počinje rat doživio svoje prvo veliko otrežnjenje i šok kao posljedicu upućivanja te njegove vojne formacije na ratište. Tada je doživio ono što je bilo najteže za Srbe u Austrougarskoj, da pucaju na braću, vođeni jednom silnom soldaterskom, jednom velikom Imperijom. Njega u nekom sremskom selu spašava, majka jednog poznanika, nekog obućara, koja ga je zatekla pred svojim vratima i njegovala, odakle je onda bio prebačen u bolnicu u Vukovaru gdje će biti izliječen i nakon toga će biti upućen na Galicijsko ratište, na frontu prema Rusima.“, pričao je Popović.

Oni su tada bili „bačeni u vatru“ i on je to podrobno opisivao u svojim komentarima. Sve je preživio uz jedno lakše ranjavanje, a u tom spašavanju učestvovala je jedna njegova tetka, majčina sestra koja je u ranoj mladosti doživjela nesreću u ljubavi. Razočarana odlučila je da ide u manastir. Otišla je u katolički manastir u Beču jer na tom teritoriju tada nije bilo pravoslavnih manastira. Svojim vezama uspjela je da se on prebaci na neku rehabilitaciju u Beč.

„Nakon toga stizao je on i do Italije, pa opet na Rijeku gdje je proveo dio svoje studentske mladosti, studirajući Eksportnu akademiju, a više bježeći od svog bogatog ujaka iz Beča jer nije htio da uči na toj Eksportnoj akademiji koja mu se, čini se preko ujaka bila posebno smučila. I kad su ga primorali da se vrati, u to predratno doba, on onako prgav i inadžija nije htio da upiše tu Akademiju, već je upisao medicinu sa koje je veoma brzo pobjegao. Pa će onda upisati nešto od Filološkog studija koje će kasnije dovršiti u Beogradu. Njegova grupa tamo bila je grupa komparativne književnosti, teorije književnosti kod Bogdana Popovića. Kao pobočna usmjerenja odabrao je i Opštu istoriju i Istoriju umjetnosti gdje je bio naročito uspješan.“, naglasio je Popović.

Inače, u svom stvaralačkom radu uvijek je tražio neku vrstu pikanterija koje su osvježavale njegov tekst kao neki sudbinski znakovi koje on vadi iz svoje biografije, a da bi im onda dao obilježje autoportreta. Čitava njegova priča bila je osnova koja je stvorila interesovanje za tematiku romana „Seobe“. Bilo je samo, kasnije pitanje vremena, kako će se njegovi putevi usmjeravati i kojom će brzinom taj roman biti napisan.

„Iz vrtloga Prvog svjetskog rata on je izašao sa rancem punim papira. Tu je prije svega bio taj pjesnički rukopis, ta „Lirika Itake“ koju će objaviti nakon „Maske“ i nakon pjesama u „Savremeniku“ kod Benešića i objavit će kod Cijanovića u Beogradu. I ta će ga zbirka legitimirati kao stvaraoca.

U to doba na meti kritike bile su posebno njegove Vidovdanske pjesme iz kojih se ako se pažljivo čitaju, može rekonstruisati ta poratna atmosfera, čovjeka koji je bio povratnik iz rata i čovjeka koji je bio čelnik te generacije povratnika iz rata, ali i šire – čelnik te čitave mlađe generacije. Nosio je tu karizmatičnu energiju, pa je u tom burnom poslijeratnom periodu u jednoj burnoj, uzavreloj atmosferi, stekao posebno ime i autoritet. A, sa svojim sklonostima da polemiše, katkada i da se svađa, da inati da je u stalnoj konfrontaciji, doprinio je da to njegovo književno djelo na taj način bude afirmisano. Što bi se danas reklo, umeo je da radi na svom ličnom književnom marketingu i to na veoma uspješan način.“, istaknuo je Popović.

Ali, prema Popoviću to je bio autentičan stav, to nije bila poza. Ta njegova autentičnost – eruptivna ličnost i romantičarski stav došli su do izražaja u trenutku kad je na dvoboj izazavao, ni manje ni više, nego Tadiju Sondermajera, najvećeg srpskog avijatičara 20. vijeka.

Sekundant je bio Dušan Matić. On tu nije pravio pozu i nije blefirao. Do tog dvoboja je, zaista došlo i on je imao pravo prvog pucnja i promašio je, a Sondermajer, kao pametan čovjek ispucao je to u vazduh, pa su sekundanti odlučili da je čast obojice zadovoljena i tako se to svršilo na dobar način. Ali to, uveliko govori koliko su životni putevi Crnjanskog bili određeni tom vrstom energije, nesporazuma, sporenja, polemike i svega ostalog.

O tome svjedoče i poslovi koje je radio, na primjer, kad je izašao sa fakulteta bio je kvalificiran da može da predaje istoriju, književnost, ali za njega je očito to bio predosadan posao. Crnjanski je tako svoju profesorsku priču rano napustio. Ono što mu je znatno više odgovaralo bio je novinarski posao jer dosta rano se vezao za književne časopise, a poslije i za dnevne listove, radio je kao neka vrsta slobodnog reportera.

„Iz te prve decenije nakon rata, zajedno sa Markom Ristićem uređivao je „Puteve“. S njim će najprije biti u velikom prijateljstvu, a kasnije će biti i veliki protivnici. Uređivao je i časopis „Dan“ koji je počeo da izdaje neki Ilija Petrović, a koji će brzo otići za Ameriku, a Crnjanskom će ostaviti neku sobicu koja je bila nekakva redakcija, ali ni to neće pretjerano trajati. No, da je to bila neka njegova trajnija opsesija govori i činjenica da će on kasnije 20-tih godina pokrenuti „Ideje“ i to će uvijek biti negdje u njegovoj duhovnoj optici, kao stvar koja ga je privlačila. Imao je i staus novinara koji mu je omogućio i da jede hljeb nasušni i to je bila saradnja sa „Politikom“ a ,  kasnije i sa „Vremenom“ gdje će steći značajnu novinarsku reputaciju, prepoznatljivo novinarsko ime.“, zaključio je  Popović.

Spektar njegovih interesovanja kao slobodnog reportera bio je zanimljivo širok. Nema o čemu nije pisao i gdje sve nije stizao. Ima tako seriju napisa u tri broja o Zagrebu, o starom Kaptolu, o biskupu Šariću, pa i o naličju današnjeg Zagreba, što sve njega nije interesovalo. Ali, najviše ga je zanimao istorijat Srba u Južnoj ugarskoj, što će kasnije opredijeliti njegovo književno stvaralaštvo. Komunicirao je tada s ljudima koji su bili povezani sa Maticom srpskom, stalno tražeći nove podatke. I to neće prestati i nakon objavljivanja prve knjige „Seoba“, nego će se nastaviti i ubuduće. Uložio je mnogo truda i energije da bi napisao tu veliku sagu o Isakovićima koja je prepoznata kao njegova opsesivna tema.

„U „Lirici Itake“ donio je duh rezignacije, to je bila jedna vrsta protesne poezije kad su u pitanju Vidovdanske pjesme. Zbog koje je postao i jedna vrsta mete u čisto političkom smislu. Legitimsao se kao socijalist, on kaže svi mi mladi u to doba bili smo socijalisti. Zašto i kako to je lako objasniti s obzirom na njegova oca Tomu Crnjanskog. Sjeća se da je kao dječak u roditeljskoj kući čitao „Stražu“ koja je bila ljevičarski list. To će ga značajno odrediti u tim mladim godinama.

Međutim, njegovo političko lutanje nije bilo dugotrajno, vrlo brzo je prevaziđeno jer on je ipak čovjek koji je izašao iz rata i vidio o čemu se radi, posebno u tim prvim poratnim godinama.“ naglasio je Popović i nastavio da je Crnjanski poemu „Serbia“ na primjer, napisao  neposredno nakon svoga posjeta Krfu i koja se teško čita bez poznavanja njegove reportaže sa Krfa u kojoj je bio potresen i konsterniran. Fenomen učešća u tuđoj istoriji je ono što je Crnjanskog najdublje vuklo. Inače, bio je i sklon svim vrstama izvrtanja. Branko Lazarević ga je čak usporedio sa pijanim seoskim lolom koji mješa firme na varoškim radnjama, pa tamo gdje frizer zakucaće firmu kafedžije i obratno. Što na neki način i jeste tačno, jer to je znak ekspresionističkog postupka koji se kod njega najlakše i prepoznavao, smatra Popović.

I na kraju Popović se zapitao: Koliko je Andrić, a koliko Crnjanski, zapravo pisac istorije? Kod Andrića se to vidi bez ikakvih dvoumljenja. Poslije perioda  „Eksponta“ i „Nemira“ kad on završava s tim i nikad više za života ne da, da se to preštampava, pa čak ni u trenucima kad je dobio Nobelovu nagradu. A, stranim slavistima je najlakše bilo da to prevedu. I kao da je sebe izbrisao iz tog perioda i onda od 1920. kad će objaviti Đerzelezu postaje pisac istorije na najprepoznatljiviji način.

„U slučaju Miloša Crnjanskog teško da bi se to moglo na taj način izraziti. Možemo se tako zapitati za „Seobe“ koliko je to istorijski roman? U svakom sliučaju jeste.“, također smatra Popović. On ispisuje istoriju, ali i nešto drugo. Ključna slika je strava i užas učešća u tuđoj istoriji. Popović je čitajući dvije rečenice Vuka Isakovića iz romana „Seobe“, u tim dvjema upitnim rečenicama sa markantnim rječima, vidio suštinu istorijskog djela „Seoba“. „Srpska literatura nikada do tada nije dobila sentimentalistički roman. To je bio način vraćanja duga Crnjanskog zavičaju i toj vrsti kulturološke praznine.“, naglasio je Popović.

No, „Seobe“, svakako nisu njegov najveći roman, već je to Roman o Londonu koji je pisao u svojim zrelim godinama. Ali, književno istorijski značaj „Seoba“ je, prema Popoviću ipak veći.

I na kraju Popović je zaključio da mu je u izlaganju bilo stalo da iz života Crnjanskog izvuče neke činjenice koje su dovele do stvaranja književnih djela kao najznačajnih u srpskoj literaturi. Pri tome je dovoljno bilo, smatra on, zajedničko podsjećanje na neke od važnih biografskih činjenica koje su Miloša Crnjanskog usmjeravale na sasvim specifičan način, a kasnije i umjetnika Miloša Crnjanskog vodile ka njegovim opsesivnim temama.

Profesor Marinković, ovoga puta glas iz publike, imao je potrebu još istaknuti Crnjanskog i kao avangardnu, a ne samo ekspresionističku ličnost.

Izvor: skd-prosvjeta.hr