DARA IZ JASENOVCA

 

 

 

 

(uvodnik novog broja časopisa Prosvjeta)

Dara iz Jasenovca

 

 U i oko Jasenovca nije moguće snimiti film tipa Roberta Beninjija, a ni Šindlerovu listu. Jasenovac je logor domaćeg divljačkog zločina, Jasenovac je duboko nefilmičan.

 

Tako je to kad se u poslu zakasni. Bez obzira na moguće razloge. Pa ispada da su Srbi film o logoru Jasenovac snimili iz propagandnih motiva, da suzbiju svjedočanstva o svojim zločinima, a koje su počinili u ratu za obranu svijeta u kojem se film o Jasenovcu snimiti nije mogao. I u kojem im je jedan od političko-policijskih prvaka tog svijeta mogao reći, baš na mjestu logora; malo smo vas ovdje i pobili. Kad se više – državne vrijednosti nametnu slobodi sjećanja i umjetničkog stvaranja.

Slučaj filma Predraga Antonijevića ima malu predistoriju u našoj maloj redakciji. Sasvim otvoreno govoreći, već je ideja takvog filma izazvala kod nas strepnju, jer niko ne zna bolje od nas što bilo koju srpsku priču čeka u današnjem svijetu, a naročito u Zagrebu i Sarajevu. Mi imamo barem sto godina vježbe u vještini nemanja prava na svoj glas u istorijskoj kakofoniji. Pa još kad se čulo da se film kandiduje za velike filmske nagrade, bilo nam je jasno da je takva ideja mogla niknuti samo u Srbiji, koja i danas teško shvata kako mi zaista stojimo vani.

Pod pritiskom tog predznanja urednik je zamolio svoje prvo novinarsko pero, podjednako odomaćeno i u Zagrebu i u Beogradu, da pokuša intervjuirati scenaristicu Natašu Drakulić, sa glavnim ciljem, da sazna, da li je autorica filma svjesna čega se prihvatila, kako pred svojim narodom, sa naglaskom na prečanskim Srbima, tako i pred nedobronamjernim strancima. Prečansko prezime je ulijevalo nadu, pa nam je bilo važnije i od režisera. Napor našeg saradnika i nagovaranje na razgovor je trajalo neko vrijeme, a onda je naglo prekinuto kad je vidio Daru iz  Jasenovca. U telefonskom razgovoru je javio uredniku da više ne želi insistirati, jer mu se film čini ipak, propagandnim djelom! Bilo je to neugodno iznenađenje, koje nas je na trenutak zaustavilo. Nastavak afere kao da je davao za pravo takvom sudu.

A onda smo dobrim potezom RTS-a bili u prilici vidjeti film. Odmah da kažemo, iako mislimo da razumijemo kako je i zašto nastao, sud o filmu našeg saradnika, čini nam se prestrog. Nije jasno kakva bi to propaganda bila i u čiju korist. A o samom filmu razgovor se nastavlja, jer povod napokon postoji. Autorski tandem Drakulić – Antonijević je radio film za stranu publiku, kod koje sve naše istorijske „finese“, ko, koga i zašto, izazivaju samo nervozu. Fokusirali su se na sam logor i prikaz zla u njemu. To nije bio lagan zadatak, jer Jasenovac, prije svega, nije nacistički logor. U i oko Jasenovca nije moguće snimiti film tipa Roberta Beninjia, a ni Šindlerovu listu. Jasenovac je logor domaćeg divljačkog zločina, Jasenovac je duboko nefilmičan. Pa i u pisanoj formi, gdje je sloboda ipak bila nešto veća, najsnažnije što je ostalo iza njega, naknadno su objavljena sjećanja i zapisi Ilije Jakovljevića.

Autorima nije uspjelo stvoriti scenu snage Zafranovićevog autobusa, a trebala im je, nepotrebno su iz političke stvarnosti prenijeli u film par citata, o ulozi Stepinca i katoličke crkve, prije svega. Tako su se u centru pažnje filmske publike našli Dara i mali Bude, što je dobro za film. Scena Budinog odlaska u bolnicu jedna je od najdramatičnijih u filmu, a odsustvo glumačke vještine kod male Dare, djevojčice iz bosanske Krajine, daje mu na dokumentarnoj snazi i uvjerljivosti. Ona igra slike iz prošlosti svog naroda. I zato, dalje od istine, da je dobro što je film nastao, ne treba, sad i ovdje, ni ići. A za Oskar, lako.

I na kraju, da se ipak vratimo na pitanje propagande. Vulgo, da li je film, i u kojoj mjeri i smislu, vučićevski, što najviše zanima one koji ga nisu gledali. Vrlo ograničeno, jeste! Ovo je djelo koje nastaje u atmosferi i sa porukom, da nam mišljenje okruženja o važnim temama, makar one bile i zajedničke, nije određujuće. Zanima nas, možda i više nego što je potrebno, ali nije odlučujuće. A to je najsnažnija emocija vučićevske ideologije.

„Pijemont“ se, mentalno, otcepljuje. I to je za mnoge težak problem.

Ujedno, to je i najsnažnija poruka Dare iz Jasenovca za domaći teren.

 

Čedomir Višnjić

 

 

foto: www.novosti.rs