Središnja knjižnica Srba u RH SKD Prosvjeta – Biblioteka
U četvrtak (21. marta) održano je predavanje pod nazivom Tradicijska prehrana Srba Podgoraca/Primoraca koje je prvo od dva predavanja posvećena tom geografskom području Južnog Velebita, točnije regiji Tribnja i Šibuljine. Predavač je bila Mirjana Trošelj, povjesničarka umjetnosti. Drugo predavanje održaće se 23. aprila u sklopu manifestacije Noć knjige 2019., a nosi naziv Sakralna i profana baština Tribnja i Šibuljine.
Sažetak
Tradicijsku prehranu svih Podgoraca možemo podijeliti na planinsku i morsku. Kada su se Šibuljčani u 17. stoljeću u doba mletačke vladavine naselili u opustjelo Podgorje većinom iz sela Poljica u Ravnim kotarima, novi geografski prostor (planina i more) odredio je vrstu privređivanja i prehrane. U velebitskom kršu bile su slabe ili gotovo nemoguće poljoprivredne djelatnosti pa je stočarstvo bilo bitan izvor opstanka i to onih stanovnika koji su živjeli po brdskim naseljima. Druga i često jedina mogućnost za preživljavanje bila je prehrana samoniklim jestivim biljem i divljim voćem i do danas je ostala održivom. Stoga će u predavanju najviše pozornost biti posvećeno jestivom bilju, koje je u ratnim vremenima spašavalo od gladi. Treća vrsta prehrane bio je ribolov i maslinarstvo. Njime su se bavili samo oni koji su živjeli uz more, a samo se pokoja ”morska” obitelj dodatno bavila sitnim stočarstvom i to po brinama i glavicama iznad Šibuljine. Na visinska pasišta nisu odlazili. Od 1960. razvija se turizam kao nova i dodatna djelatnost u ekonomskom prosperitetu.
Mirjana Trošelj
Prof. Mirjana ( Mira) Trošelj rođena je 22. 8. 1949. u Starigradu – Paklenici. Školovala se u Zadru. Nakon srednje škole 1968., studirala je i diplomirala na Pedagoškoj akademiji likovne umjetnosti 1975., i na Filozofskom fakultetu hrvatski jezik i književnost ( tada jugoslavistika) i povijest umjetnosti 1980. Od iste godine radi kao srednjoškolski profesor u Novoj Gradiški i Kutini, a od 1981. u Zdravstvenom obrazovnom centru u Zagrebu ( danas Škola za med. sestre Mlinarska).
Otkriće MIRILA bio je izazov, zagonetka koju je valjalo odgonetavati, fenomen koji je znatiželjniku u 20. st. budio magijsko – mitsku misao. I tako ih je sedamdesetih godina prošlog stoljeća započela sustavno istraživati na južnom Velebitu. Prvu riječ na početku 20. st. rekli su čuveni planinari Velebitaši. Drugu prof. Milovan Gavazzi, dr. Branko Fučić i prof. Ante Glavičić. Valjalo je nastaviti dalje. Najprije je započela zapisivati predajne priče, a zatim registrirati i snimati lokalitete, otiskivati bogate ornamentalne prikaze i razvrstavati ikonografske motive i natpise na području Starigrada – Paklenice, a potom širi teren od Barić Drage do Modriča. Tražila je paralele na srednjem i sjevernom Velebitu, zatim Ravnim kotarima, Bukovici i Dalmatinskoj zagori. Metodom uspoređivanja pojedinih elemenata u sklopu pogrebnog obreda, otkrivale su se sličnosti i razlike. Najveću razliku predstavljao je likovni prikaz, koji je izostao na svim spomenutim područjima, osim na mirilima južnog Podgorja. Također je tražila poveznice u likovnim motivima na mirilima i srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima – stećcima, napose u astralnim motivima.
Godine 1980. uslijedila su prva javljanja u časopisima Senjski zbornik,a od 1991. i u Zadarskoj smotri.
Surađivala je tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća u istraživanju velebitske kulturne baštine s prof. Antom Glavičićem, onodobnim kustosom Gradskog muzeja u Senju, s dr. Aleksandrom Faber iz Arheološkog instituta u Zagrebu i snimateljem prof. Stankom Gilićem s Pedagoškog fakulteta u Rijeci.
Godine 1991. uključuje se u projekt Domaća rič u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Zadru, u istraživanju duhovne, materijalne i dijalektalne baštine južnog Podgorja, koja nestaje. U promicanju izvornog podgorskog idioma, osobito u toponimiji i topografiji, objavila je niz stvaralačkih i izvornih priloga u časopisu Zadarska smotra – Domaća rič, od 1991. do danas.
Pokušavala je poput don Ante Adžije oteti zaboravu povijest i kulturu južnih Podgoraca u onom povijevsnom trenutku, kada je ona zbog novopridošlih civilizacijskih tijekova, a time i novog svjetonazora, postala irelevantna užoj i široj javnosti. „Brojiti kamenje“ u turističkom boomu druge polovine 20. st. i tražiti očuvanje i zaštitu toga, prema predaji „ svetog kamenja“, nije bila baš neka dika. Bilo je to čak znanstvenoj i kulturnoj javnosti neshvatljivo i apsurdno. Ipak, krajem devedesetih, pojavili su se mladi školovani ljudi koji su prepoznali značenje povijesti i kulture u turističkoj ponudi općine Starigrad –Paklenica i prihvatili ideju revitalizacije i zaštite MIRILA – kulturnog i jedinstvenog fenomena, čime bi se Južnopodgorci trebali dičiti. (preuzeto sa http://mirila.org/hr/istrazivanja/istrazivaci/ )
