Održana Svetosavska akademija u Zagrebu

Čedomir Višnjić, predsjednik SKD “Prosvjeta”

SVETOSAVSKA AKADEMIJA

subota, 31. januara 2015. u 19.30 sati

Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb, Gundulićeva 6

            Dame i gospodo, dragi gosti i domaćini, članovi Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“, dragi prijatelji;

dobrodošli na akademiju povodom proteklog Savindana, krsnog imena našeg Društva. Razmišljajući kratko o tome kako i s čim otvoriti ovu svečanost, odlučili smo se iz bogate antologije srpskog pjesništva o Sv. Savi za pjesmu koja ja, kao ni jedna druga, ukrepljivala kult Rastka Nemanjića u našem narodu, u našoj kulturi, činila ga, kao ni jedna druga, intimnom duhovnom vrijednošću svih Srba, od školskog do poznog životnog doba.

A i još nas je jedan razlog vodio ka takvom izboru. Mi večeras dodjeljujemo „desetom čovjeku“ nagradu Sava Mrkalj za doprinos kulturi Srba u Hrvatskoj. Red je u takvoj prilici posvetiti po jednu rečenicu – misao, svakom od ovih devet prethodnika, posvećenika svom poslu. U njihovo nas društvo s najviše topline uvodi klasik srpske poezije – Vojislav Ilić.

Na čelu takve kratke kolone, s takvim barjakom ispred sebe, zakonito se nalazi jedna žena: velika srpska pjesnikinja Dara Sekulić.

Rođena u Kordunskom Ljeskovcu, većinu života provela u Sarajevu. Stradanje i žrtve porodice Sekulić u II. svjetskom ratu su takvi da ih ja večeras neću spominjati. Danas više nema svoj zavičaj, jer nema više Kordunskog Ljeskovca, nema ni groblja seoskog, na kojem leže Sekulići, nema više njenog Sarajeva. Živi i radi u kući svog života; u srpskom jeziku. Za moju generaciju ostaće zauvijek urednica nezaboravnih „Malih novina“. Ima, ljude koji je vole, i biljke o kojima piše. O zavičajnoj lijesci:

“Lijeska, majka! Sakriti se ujesen od kiša pod njene šarene skute, lizati mednu rosu jutrom kad se u šumu dognaju ovce i koze (medna roso gdje si zimovala). Do dana danjeg nisam odgonetnula otkud taj slatki preliv preko lijeskinog lista, šta je njega nanijelo i zašto. Isisivala ga je s nama i pčela koju odmami zov sjemena ženskog cvijeta, i krila ponesu put lijeske i kestena; u medni mjehur košarice da stresu, ugrabljeni pelud ljeta.”

Sljedeći u našem redu „mrkaljevaca“ je  Borivoj Dovniković Bordo.

Svoje je mjesto uvjerljivo zaslužio. Ali spominjemo tek nekoliko činjenica: Prošlo je više od 70 godina otkako je dječak – izbjeglica poslao i objavio svoje početničke radove u ratnoj Srbiji. Od tada ne ispušta pero iz ruku. Iscrtao je i ispisao neke od najljepših stvaralačkih stranica stvarnosti počivše zajedničke države; kao autor zagrebačke škole crtanog filma, strip-autor, karikaturista. Od prvog je dana s nama, u  “Prosvjetinoj” katakombi, u podrumu Berislavićeve 10, oplemenjujući svojim crtežom karikaturalnu stvarnost i vodeći brigu o ljepoti naših izdanja. Sve nas je nacrtao ovaj plemeniti čovjek, i nikome dobrom se nije narugao.

Ovih dana, bolan, u svom stanu u Karlovcu leži treći naš čovjek, slikar Đorđe Petrović. Ko ga nije slušao kako govori o velikom slikaru i uzoru Tarneru, taj ne zna što je strast kojom se može raditi i misliti akvarel. Ko nije gledao kako pjeva u crkvi, kako predano obilazi naše brojne male likovne kolonije i daruje svoje radove, ko nije vidio njegove mape grafika posvećene manastiru Gomirje i srušenom karlovačkom Sv. Nikoli, taj ne zna koliko pojedinac može dati zajednici i svom narodu. Veliki srpski rodoljub, i istovremeno lirski pjesnik Karlovca, njegovih voda i izmaglica, neba i osamljenosti. Dragi Georgije Petroviču, pozdravljamo te svi u ovoj dvorani i želimo ti brz oporavak.

Najteže je govoriti o onom koji bi bio najmlađi u koloni, da ne leži već godinama na jednom kordunaškom brdašcu, u groblju sela Kozarac, kotara Vrginmost. Simo Mraović je već bio prepoznatljiv i priznat pjesnički glas, životnog stila ponešto kontrastiranog prema dubini i intenzitetu vjesničkog doživljaja svijeta. A onda je kod „Prosvjete“ izašao “Konstantin Bogobojazni”, sa mnogo autobiografskih elemenata, prepoznatljivih likova i lica, slika onog drugog Zagreba i jednog dijela druge Hrvatske iz 90-ih. Ispričana iznutra snagom i iskrenošću koja nije mogla biti dovedena u pitanje. Konstantin i Simo ostaju do danas simboli unutrašnjeg egzila, koji je na kraju skupio snage da svjedoči o sebi. Po cijenu života.

Dušan Ivanić, profesor književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, spada u onu skupinu naših ljudi  koji o kulturnoj ostavštini ovdašnjih Srba brinu i pišu u Beogradu. Pritom je vrlo važno spomenuti da se to i tamo radi u slobodno vrijeme. Čovjek, čiji bi lički akcenat i izgovor i nakon cijelog svog vijeka provedenog u Beogradu, stručnjaci mogli snimiti kao uzoran i nekontaminiran uticajima, objavio je tri knjige u izdanju našeg Društva; Antologiju pripovijedaka srpskih pisaca, Knjigu o Matavulju i knjigu književno-historijskih tekstova. Nezaobilazan je i njegov pregled historije književnog rada Srba u Hrvatskoj.

Đorđe Nešić je pjesnik koji misli, da je život nešto čemu se najpametnije i najkorisnije smijati. On još misli da je sjediti i ljudovati s bjelobrdskim seljacima i pecarošima barem podjednako pametno i polezno kao i sjediti sa visokoobrazovanim značajevima. Napisao je zbirku pod naslovom „Crv sumnje u jabuci razdora“ o svijetu i sebi; zbirku „Prozor kroz koji Dunav teče“ o jednom vremenu; i podigao neponovljiv spomenik zavičaju knjigom „Luk i voda“. Danas vodi kulturni i naučni centar „Milutin Milanković“ u Dalju.

Drago Kekanović je, uzevši u obzir sve što se u obzir mora uzeti, i pokasno stao u kolonu. Kad smo ga nagradili nismo slutili da smo samo odškrinuli vrata na koja će provaliti priznanja potekla iz nacionalne matice. Mi smo ipak prvi znali, kao što i treba. Drago je jedan od naših obnovitelja, jedan iz male grupe onih koji su svojim imenom pokrili, primili i uzeli u posao nas, koji posljednjih 20 godina radimo u ovom Društvu. On je napisao „Panonski diptih“, ma on je napisao još mnogo toga, ali ja po pravu prijatelja i govornika biram i skidam sa police knjigu, izašlu u nevrijeme, koju će trebati opet pročitati, i koja će ostati, napisao je „Veprovo srce“, kojim se još jednom vratio u „zlatnu dolinu“, da je opjeva i oprosti se s njom.

Nema pjesnički i književno življe naše regije, od Banije. A za rodonačelnika oni svi složno priznaju Miloša Kordića. Učitelja, prosvjetitelja u najboljem značenju te riječi, dopisnika časopisa „Prosvjeta“ iz 60-ih, organizatora kulturnog i prosvjetnog života na predratnoj Baniji, i autora originalnog i modernog pjesničkog izraza. Objavio je mnogo knjiga, a dok bude spomena njegovog rodnog sela, trajaće i lani objavljena knjiga „Azbučnik sela Komogovina“. Sela u koje autor nije kročio već 20 godina, jer msli da kao ozbiljan srčani bolesnik, taj susret sa stvarnošću ne bi izdržao.

I na začelju, još jedan Miloš, slikar Miloš Popović. Zato što neštedimice s nama i oko nas rasipa umjetnost i dobrotu. Zato što je slikar koji će tek biti vrednovan i priznat u punoj i zasluženoj mjeri. Zato što nema likovne kolonije našeg Društva na kojoj nije bio. Zato što ima vremena svakog poučiti i sa svakim razgovarati o slikarstvu, slikarima, svijetu Crne Gore, Srbije, Hrvatske. Nema boljeg čovjeka od njega da dočeka i pozdravi novog člana ovog malog kluba.

A deseti čovjek je Miloš Okuka. Rođen 2. avgusta 1944. godine u Prijama kod Uloga (Hercegovina). Školu pohađao u Ulogu, Ljubuškom i Sarajevu. Školsku 1964 ̶ 1965. godinu bio učitelj u Osnovnoj školi Trešnjevica (Ulog). Završio Filozofski fakultet u Sarajevu, studijsku grupu “Srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti” 1970. godine. Iste godine izabran za asistenta na Odsjeku za južnoslovenske jezike Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na Katedri za savremeni srpskohrvatski jezik. Postdiplomske studije lingvistike pohađao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu u Sarajevu od 1971. do 1973. godine, kada je magistrirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Školsku 1973/74. proveo kao lektor za srpskohrvatski jezik na Humboldtovom univerzitetu u Berlinu (DDR), a školsku 1975/76. kao stipendist Humboldtove fondacije u Münchenu (BRD). Doktorirao 1978. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na temu “O govoru Rame”. Iste godine izabran za docenta na Odsjeku za južnoslavenske jezike Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 1983. za vanrednog, a 1998. za redovnog profesora. U dva navrata bio predsjednik Odsjeka za južnoslovenske jezike Filozofskog fakulteta, te prodekan Fakulteta (1983-1985). Dugo godina sudjelovao u radu Južnoslovenskog seminara za strane slaviste kao lektor, predavač ili sekretar (Zadar-Zagreb-Sarajevo-Beograd-Novi Sad-Kotor), a od 1986. do 1988. bio i njegovim direktorom (Zadar-Sarajevo). Bio saradnik na više projekata Instituta za jezik u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sudjelovao u više komisija za odbranu doktorskih disertacija. Godine 1985. dobio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva za nauku. Od 1983. do 1985. bio predsjednik Društva za srpskohrvatski jezik i književnost Bosne i Hercegovine, a 1985. i predsjednik Saveza slavističkih društava Jugoslavije. Sudjelovao u radu više međunarodnih simpozijima i kongresa. Od 1985. do 1989. bio je član Međunarodnog slavističkog komiteta (predstavnik za Jugoslaviju). U više navrata bio lektor ili gostujući profesor na raznim univerzitetima (München, Klagenfurt, Mannheim, Insbruck, Göttingen i dr.). Od 1980. do 1991. bio glavni i odgovorni urednik “Književnog jezika”. Bio član Redakcije Enciklopedije Jugoslavije. Od 1992. predavač srpskog i hrvatskog jezika, srpske i hrvatske književnosti i kulture na Institutu za slovensku filologiju Univerziteta u Münchenu. Penzionisan 2009. godine. Od 2004. stalni je honorarni profesor srbistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Objavio više stotina naučnih i stručnih radova i knjiga. U izdanju našeg Društva objavljeni sljedeći naslovi:

– Srpski dijalekti

– Salo debeloga jera libo azbukoprotres Save Mrkalja u starom i novom ruhu

– U vrtlogu Matice. Doprinosi krajiških pisaca razvoju srpskog književnog jezika u prvoj polovini 19. stoljeća

 

SVETOSAVSKA BESJEDA

njegovo Visokopreosveštenstvo prof. dr  PORFIRIJE,  mitropolit Zagrebačko-ljubljanski