| DARA SEKULIĆ
Počela je pjevati polovinim prošlog vijeka.
Već prve zbirke su joj bile primijećene i prihvaćene od kritike i od čitalaca. Živjela je i stvarala u Sarajevu, u koje se vratila 2002. nakon 10-godišnjeg izbjeglištva.
Objavila je više od dvadeset knjiga, njen opus je značajan u okviru srpske književnosti.
Neki od naslova njenih zbirki su: Odsanjani dom, Grlom u jagode, Gorak konak, Blisko bilo, Licem od zemljice, Oblik studi, Licem prema suncu, Brat moj, Tesla, Kameni kašalj.
Izabrane pjesme izdane su krajem 90-ih u Novom Sadu. Posljednje objavljene pjesničke knjige jesu poema Udari mora i zbirka Viseći most, izdanja sarajevske Prosvjete.
Od kritičara o Dari Sekulić, koliko nam je poznato, najbolje su pisali pisci Slavko Gordić, Nenad Grujičić, Nebojša Devetak i Stevan Tontić, izuzetan pjesnik koji redovno govori o njoj i koji ju je izvanredno portretirao u pjesmi Dara Sekulić, čist snimak.
Lična životna tragika i tragika najbližih u 2. svj. ratu i iskustvo izbjeglištva 90-ih godina odražava se u poeziji Dare Sekulić na subliman i refleksivan način.
Njena poezija je poezija stegnutog, ekonomičnog jezika.
Privlači pažnju leksička strana njene poezije, stvaranje kovanica ili korištenje rijetkih, arhaičnih riječi narodnog jezika, kao što su npr. svjetlica, dragušac, pupoljica, radopis, pusni, zmijić, razmrs. Time širi izražajni prostor poezije i čini svoj izraz mnogoznačnim, zgusnutim i pojačano ekspresivnim.
Također je primijećeno da, iako njene pjesme imaju oblik pjesama ispjevanih u slobodnom stihu, postoji vidljiva a dobro skrivena mreža rima i intenzivna zvučnost koja prožima ovu poeziju.
Njene teme su univerzalne: dom, prag, samoća, priroda, te naročito ljubav i smrt.
«Pred čula nam iskrsavaju», kako kaže Nenad Grujičić, «ukršteni prizori panteističkog i htonskog, anđeoskog i demonskog, harmonije i haosa».
On dalje kaže:
«Atmosfera i prizori, jezik i zvuci u poeziji Dare Sekulić sugerišu da iz tajanstvenog i lepog sveta virka zametak zla preobražen u danajske darove. Samo je pitanje vremena kada će preobučeno i utajeno zlo nasrnuti na goli život.
U takvoj spoznaji sveta, pesnički jezik je svetlica dobra, ono stanje talenta koje sopstvene potencijale izmešta u najvišu tačku borbe i opstanka.»
Poeziju Dare Sekulić ovaj kritičar smatra rijetko vitalnom avanturom u srpskom jeziku.
Također spomenimo kako je za Daru Sekulić rečeno da nikad nije pjevala u horu, uvijek je bila solista, kako je to jedino i moguće za istinskog pjesnika.
Zapisi o bilju i nama
Osnovne karakeristike poezije Dare Sekulić prenose se i u ovu proznu knjigu, koja sadrži 38 lirskih zapisa o bilju, autoričinoj ljubavi prema svijetu bilja i iskustvu s njim, kao i o licima, doživljajima, događajima vezanim uz pojedine biljke u raznim momentima života.
Tako su biljke, same po sebi inače važan, bitan činilac ljudskog života, postale podsjetnik i povod da se nešto više kaže o ljudima, o nama, i o životu.
Zašto biljke? Nema sumnje, zahvaljujući autoričinom trajnom afinitetu za njih.
Ne samo sa stanovišta naše autorice nego i sa univerzalnog stanovišta, to možemo naći u mnogim tekstovima, biljke sadrže višu mudrost života koja je sakrivena i treba je otkrivati. Biljke su izraz htonskog i nebeskog, i zemaljskog i božanskog. Da bi postojale i davale doprinos našem životu, potrebni su im i zemlja i voda i svjetlost i toplina. Potrebni smo im i mi, informacija o nama, kako bi nam dale sve što nam treba.
Biljke daju sebe, svoje plodove i ljepotu, bez računice, ne tražeći nagradu, plaću, ništa ne traže zauzvrat. One su oličenje principa nesebičnosti, davanja, najvišeg principa ljubavi.
Kao poklonik prirode i svijeta bilja, očarana njime, Dara Sekulić je pasionirano upoznavala, skupljala i proučavala biljke, skupljala znanja o njima. One su hrana i lijek, one sadrže bitne supstancije i informacije, one su veza sa višom mudrošću, od njih se može i treba učiti.
Autorica nam kazuje npr. kako je sve koristila maslačak, kako koprivu, šta narod pravi od orahovog lišća, šta je jestivo kod čička, šta se sve može od bazge, šta od pupova tratinčice i sl. To je jedna od razina priče, govor o praktičnim znanjima.
Biljke su također podsjetnik na trenutke života – na mjesta, ljude, događaje, doživljaje, one povezuju trenutke smještene u raznim vremenima u bogate akorde sjećanja.
One su znakovi pored puta koji povezuju u sjećanju mjesta uz koje su vezane pojedine biljke. To su u prvom redu zavičajni Kordunski Ljeskovac, Sarajevo i Ilidža, izbjeglička Sremska Kamenica i Vlasotince, pa zatim u raznim razdobljima života Jezero kod Plaškog, Langenbroh Hajnriha Bela u Njemačkoj, Matičani na Kosovu, Vilusi u Crnoj Gori, Puškinovo Trigorsko/Mihajlovsko u Rusiji, Nikšić, Maćedonce, selo na jugu Srbije, Javoranj na Baniji, Odesa itd.
Pojedine biljke sjećaju je na ljude i običaje koje je sretala u životu: Branko Ćopić je neraskidivo povezan sa crnim sljezom, Brana Petrović sa trešnjevim cvatom, majka sa trešnjom divljakom na usni, djed sa lješnjacima i običajima za Božić, Mošo Odalović sa drenom, Skender Kulenović sa primulom, jaglacem, pjesnik Milan Andrić sa majčinom dušicom.
Biljke su i nijemi svjedoci događaja i doživljaja u kojima dolaze do izražaja naše strašne razdrtosti: od blagoslova neba i zemlje do zla i razaranja, nasrtaja na život, pa je pjesma života koju pjeva svaka biljka praćena tragičnom sjenom, sjećanjem na smrt i uništenje.
Historija iskustva autorice sa travama, cvijećem i drvećem prepliće se u melanholično osvrtanje, elegično osvjetljavanje pređenog puta, u lirsku autobiografiju.
Zapise čine s jedne strane nekoliko gotovo hermetičkih pjesama u prozi posvećenih metafizici pojedinh cvjetova, npr. dunjin cvijet ili ruža, jabuka divljaka, jaglac, lala/tulipan.
U neke od priča autorica je ukomponirala i svoje pjesme koje govore o istoj temi ili su ispjevane u trenutku o kojem je riječ.
S druge strane u zbirci nalazimo nekoliko zanimljivih kratkih pripovjednih cjelina koje sadrže razvijeniju cjelovitu priču. Takva je prva priča o mladim koprivama u Sarajevu, zatim o ljudima i gljivama u Vilusima, o «svadbi» Aleksandra Sekulića, o tuđem orahu u okolini Vlasotinca, o događaju u Matičanu, a naročito zadnja priča o verem-travi, marulji.
Moglo bi se reći da je ovo literarni herbarij i spomenar, naizgled skromna, nepretenciozna knjiga od stotinjak stranica.
To je međutim složen i kompliciran tekst, jer se u njemu na malom prostoru prepliće jako mnogo motiva, od mikrikosmosa do makrokosmosa, od najsitnije biljke do širokog svijeta, zemnog šara, iskazuje se sva složenost života i životnog iskustva, koloplet likova i doživljaja na raznim mjestima i u raznim vremenima, dramatične amplitude života.
Navedimo neke od tema i motiva u knjizi:
Branje mlade koprive u Sarajevu početkom proljeća 92 i slike ratnih zločinaca Srba na javnim mjestima. Rat još nije bio izbio, a ratni zločinci su već bili poznati.
Iskustvo sa hrastom koji je žirom pomagao u ishrani i korom kao lijek, a za autoricu je simbol postojanosti, ukorijenjenosti i samoće.
Crna divlja trešnja: spomen na djetinjstvo, veranje, umivanje na cvjetnu nedjelju i uskršnje dane, trešnja na maminoj usni, milošta za blage dane Uskrsa nakon svih gubitaka.
Bokvica na putevima, ljekovita i neuništiva, spomen je na hodanja i uživanje u hodanju:
«Dok hodam, misao mi je čista i jasna.
A hodam mnogo, sve dok dan i san o danu ne izblijedi, dok noge ne požale puta i ne utrnu. Hodam, sve dok tupa sladost ne pobijedi, polegne po svakoj žilici; dok oči ne posvrnu i nemišljeni postanu vidici.
Bokvica koja se žilavo opire našem koraku, samo je mali povod za veliku
slobodu koju osjetimo kada se predamo putevima na kojima nas ona uvijek
čeka.«
Orah je simbol doma i dijeli sudbinu kuće.
Lijeska doziva u spomen kordunaško djetinjstvo, Ljeskovac, lješnik je bio poslastica u praznične dane, djed bi istresao vreću među djecu na Badnjak:
«Ništa nisam mogla natrag dozvati a da tuđe i izgubljeno nije bilo.»
Kopriva povezuje motive slatke bazlamače kod siromašnih komšija Roknića, liječenje alergija kod unučice koja je sada u tuđini i kućišta u Kordunskom Ljeskovcu prekrivenog divljom koprivom koja je postala opasna i prijeteća.
Javljaju se i uspomene na čičak, bijeli bagrem (bijelu draču), jabuku divljaku, krušku i imelu, krasuljak, belu radu, odnosno tratinčicu i ivančicu koje su znak života i radosti, zatim crnu bazgu, zoviku, drvo koje se u zavičaju doživljavalo kao smetnja, nije se cijenilo jer je kvarilo vodu u izvoru, a sada je nestalo zajedno s izvorom pa je postalo simbol iščeznuća zavičaja.
Limun, lemona doziva u sjećanje na majku koja joj je objasnila što je to.
Spominje i lijeska u vezi s jednim iranskim slikarom kojega je upoznala i Njemačkoj, vile iz Vilusa u vezi s otkrićem gljivarskog kraja, lala i njeno dugo umiranje, sjećanje na Branu Petrovića koji je improviziro svečanost u slavu trešnje i trešnjevog cvjetanja, Matičan i prijetnje grupe mladih Šiptara – horor koje i doživjela žena izbjeglica na Kosovu dok je tražila gljive, nadrealni prizor drveta koje raste na vrhu razorenog nebodera u Sarajevu, pismo iz Javornja Radmili Gikić – opis napuštenog bogatog banijskog domaćinstva, opis kupine, opis nepoznatog cvijeta izraslog u dvorištu i njegove neobjašnjive ljepote. Opisuje i jabuke i kruške na putu prema groblju u Javornju, kada joj neobjašnjivo pada na pamet riječ asimptota kao simbol ličnog a i općeg udesa.
Knjiga završava izvanredno snažnom pričom Verem-trava, marulja o tragčnom udesu slučajne poznanice koja joj je svojevremeno u autobusu pričala o toj biljci, vrsti mente.
Kao što je već rečeno, smjenjuju se mikrokosmos bilja, sitni detalji doživljaja i opisa biljke, sa portretima ljudi, slikanjem prizora i refleksijama o životu; sitni detalji i široka panorama. Knjigu karakterizira bogata izmjena planova složena slika života i iskustva.
Kada je život tako rasut, razdrt, kako ga drukčije cjelovito izraziti, ostaju jedino pojedine sekvence i podsjetnici.
Osjeća se širina svijeta, strast za putovanjem, hodanjem, čežnja za drugim, otvorenost, radoznalost. Knjiga je melanholičan zapis o čovjekovom udesu na zemlji koji se otkriva u povezanosti sa zemljom i u čežnji za njom te u traženju smisla kroz mudrost bilja.
Autorica neprestano naglašava jak kontrast iskonske životne radosti koju iskazuje biljni svijet sa tragičnim čovjekovim djelovanjem i prisustvom, gdje je «smrt ono jedino što čovjek oduvijek ima», kako kaže u jednoj pjesmi. Na ovom temeljnom kontrastu zasnovana je cijela knjiga.
Nisu mogli biti zaobiđeni gorki dani izbjeglištva i poniženja.
«Najveća nesreća izbjeglištva je u tome što čovjek nigdje više ne živi punim srcem», rekla je Dara Sekulić u jednom intervjuu.
Knjiga govori protiv zagađenja u prirodi i u ljudskim dušama, ona predstavlja gorku i bolnu odbranu života. To je panteistička knjiga u kojoj pjesnikinja zahvaljuje nebu za blagoslove zemlje, ali ne može a da istovremeno nijemo ne jadikuje zbog bezumlja i bezdušnosti u ljudima. Knjiga je to sa bogatim podtekstom, koja govori mnogo više nego što u njoj piše.
|
Središnja knjižnica Srba u RH SKD Prosvjeta – Biblioteka
