In memoriam Tonko Maroević (1941.-2020.)

U utorak, 11. avgusta 2020. godine u 79. godini života umro je akademik Tonko Maroević.

 

TONKO

Otišao je i ostavio nas u nevjerici nad tom viješću jedan od najboljih naših prijatelja u ovom gradu. Otišao je zagrebački ulični čitač, čovjek koji je bez predaha sve svoje nosio sa sobom i kojem su zagrebačke ceste bile podjednako prirodan prostor za prihvat tuđe poezije, koliko i svaki drugi. Obično smo ga sretali oko stare Sveučilišne, na putu od stana do Instituta, sa platnenom torbicom na ramenu, visoko podignute glave, gospodskoga izgleda i sa knjigom pred očima, pravog kao svijeća. Srećom, uglavom su to bile tanke, pjesničke knjižice koje je bilo lako nositi. Prošao bi takav Runjaninovom da ne svrne ni pogled na resorno Ministarstvo kulture, jednu od brojnih institucija koje bi ga morale po dobru pamtiti.

Po dobrom ga pamti i Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“. Bio je uredan član Biblioteke, u koju je dolazio najčešće po pjesnike, ali i sve ostalo što je stizalo iz Srbije, dolazio nam je na skupštine i svetosavske akademije, govorio na tribinama, sjedio s nama uz čašu vina s gostima iz Beograda. Kad su knjige i pisci u pitanju, bio je nezasitan, a srpsku je poeziju doživljavao kao dio vlastitog jezičnog iskustva. Možda su mu intimno bili bliži Talijani koji su u prošlom povijesnom poglavlju napustili Hrvatsku, ali pratio je i izbjegle Srbe i sve što je radilo naše Društvo. Imao je rijetku, danas i ovdje, širinu za sve što  je tuđe, a nije imao nikakvih problema sa svojim Hrvatstvom. Jer tu je širinu popratila još rjeđa ljudska dobrota i toplina.

Često smo se sretali na ulici i uvijek nastavljali isti razgovor. Interesirao se što radim i čitam, a jedna od stajaćih tema bio nam je njegov sugrađanin, Niko Bartulović. To je njega mučilo više nego mene, ali stalno je ponavljao kako bi ga on želio spasiti za hrvatsku književnost i kako mu je otac pričao da je Niko pred rat želio da se pomiri sa katoličkom crkvom. Danas teško provjerljivo, već zato što se tom tragičnom ličnošću niko ne bavi istraživački, ali za Tonka je, razumljivo, izvor bio neupitan. U jednom od zadnjih susreta u biblioteci reče nam onako usput: „Vuka ne volim, volim Dositeja“. Amblematski stav, razumljiv, jer u oporom gorštaku iz Petnice, i ako ostavimo po strani njegove česte formulacije o jeziku, nije bilo ničeg mediteranskog.

Poznavao sam ga i iz rada u Ministarstvu kulture, iz Komisije za otkup knjiga. Znao je misliti i tuđim glavama, pa i onom pomoćnika ministra, kojem je uvijek bio potpora. Stalno se jadao kako bi sve to trebalo i pročitati, a onda valjda i otkupiti. Imao je osjećaj za književnu marginu i autore koji su živjeli na njoj. Sve je znao i svi su ga poznavali i utoliko i nije bio dobar administrativac, a do toga mu nije bilo ni stalo.

Da se sada možemo sresti, bilo bi nam obojici neugodno. Vrlo je dobro znao da nema zamjenu, da se osjećamo ostavljeni. Tonko Maroević je bio Čovjek čije odsustvo ne mogu nadoknaditi sve knjige ovog svijeta, pa ni njegove.

Čedomir Višnjić