Književna kritika Đorđa Matića

piše: Đorđe Matić

O SVIJETU PREČANSKIH SRBA

Prošla knjiga Čedomira Višnjića, povijesno-publicistička studija i kronika “Vreme sporta i razonode”, s tematikom političkih, društvenih i kulturnih odnosa Srba u kontekstu SR Hrvatske u periodu 1951-1971. bila je izuzetan rad. Sistematičan, marljivo istražen, široko ispisan, a pozicijom i stavovima sasvim izdvojen u problematiziranju tog važnog dijela historije tada još konstitutivnog naroda. Tipičnom ironijom ovdašnje situacije, taj je rad najmanje ispraćen u Hrvatskoj, baš gdje je najviše trebalo. No drugdje – u Republici Srpskoj i u samoj Srbiji – knjiga je prepoznata kao naročita i važna i dat joj je prostor kakav zaslužuje. Novu Višnjićevu knjigu pak čine sabrani tekstovi iz periodike iz prošlih četvrt vijeka – autorovi uvodnici u časopisima, predgovori i recenzije knjiga, zapisi, čak dnevničke jedinice i sasvim lično obilježeni i iznenađujući autobiografski fragmenti, sve povezano istim motivom – svijeta prečanskih Srba. S obzirom na sistematičnost i omeđenost temom prošle knjige, ova bi na prvi pogled mogla djelovati kao neka vrsta bonusa, ili proširenja nekih tema, kao i dodatnog pokušaja da se kapitalizira na valu značajne recepcije prošle knjige u matici, kad već ne i kod kuće. Takve prakse kod nas zna biti: nakon dobre knjige objavi se što brže nova, čisto da se održi kontinuitet, ponekad bez obzira na kvalitetu. U ovom slučaju, ništa nije dalje od istine.

“Glas sa granice”, sa svojim značajnim dvostrukim naslovom, upravo je nezaobilazan kompendij radova iz te trajno osjetljive, tabuizirane, a ključne i nezaobilazne tematike – koliko god se nacionalistička hegemonija (i ne samo ona) pravila da nije tako. Za razliku od većine autora koji pišu na temu, autor se ne skanjuje niti skromno pravi da je tema manje važna nego što jest, niti zaobilazi strahovitu kompleksnost srpskog pitanja – upravo ono što se inače sistematski umanjuje – i slijeva i zdesna.

Kao i dosad, Višnjić se bavi ličnostima prečanske i, nužno, nacionalne historije, politike i kulture u najširem smislu, pišući o njima kroz tekstove o memoarskim knjigama, povijesnim studijama i beletristici, pišući o događajima, ali i čitavim periodama, epohalnim i sporednim, zaboravljenim i (naročito) potisnutim. Piše i o geografijama, gradovima i, simboličkim i doslovnim ishodištem vlastita svijeta, neposrednog krajiškog zavičaja – iz najužeg kruga, pa u širinu. Na trenutke djeluje kao da sam pokušava popisati sve što je važno.

Iako se to u široj javnosti ne vidi, čak ni i u ovom njenom suženom dijelu, u zajednici koja se temom bavi i koje se ona najviše tiče, nakon pročitanih preko 400 stranica tekstova, jasno je da je Višnjiću, kao neizvikanom imenu, uspjelo nešto potpuno naročito. Zaključak i impresija što se ukažu na kraju ove policentrične i idejno prebogate knjige, jest to da je i u današnjici, ovakvoj “posthistorijskoj”, sa smanjenom etničkom masom i u situaciji dekulturalizacije ipak moguće objaviti upravo suštinsku knjigu o kulturi i historiji hrvatskih Srba.

Treba se nadati zato u ovim okolnostima da će knjiga uspjeti doći onima koji će, bili Srbi ili Hrvati, imati pameti, mudrosti i iznad svega hrabrosti i odrješitosti da se, po cijenu konflikta, vlastitih, unutarnjih i sa stavovima autora, po cijenu nužne kognitivne disonance, suoče s jednim potpuno izdvojenim idejnim sistemom. Nitko naime u recentnoj publicistici niti uopće u javnom, kulturnom i političkom životu, ni intelektualac, ni znanstvenik, ni (kamoli) političar danas ne promišlja nacionalnu, etničku, historijsku i kulturnu cjelinu koja se zove hrvatski Srbi (ili “Srbi iz Hrvatske”, ovisi o semantičkom izboru i razlici) u tako širokom rasponu, čitalačkom i idejnom. Višnjić, kao daleko najbolji poznavalac srpske zajednice i kulture u Hrvatskoj, u najširem smislu, piše iz pozicije otvorene i neuvijene nacionalne i identitetske pripadnosti, a paradoksalno potpuno u suprotnosti sa svakim klišejom, predvidljivošću i skučenošću od kakve često pate vulgarni nacionalisti. U okviru sabijene forme publicističko-novinskog teksta, kao i duljih predgovora, izlaganja i problemskih tekstova otvorenijeg, “manifestnog” tipa, duboko kritički i duboko promišljeno, a ponekad, zbog strahovite subverzivnosti nekih ideja, samo naslućeno, od mikrorazina, zavičajnih i lokalnih, do najdubljih i najtežih pitanja, pitanja opstanka i postojanja najzapadnije srpske zajednice kroz povijest – nema sličnog primjera autorskog, a da je ovako originalno zagrabio u ono što u Hrvatskoj, kao kulturi, historijskom pojmu i sada državi, zapravo čini njen srpski dio, taj srpski “ὄντος” – ono što je njegova prisutnost, bitak, to uopće “što postoji” u svijetu, kao pojam i kao ljudska zajednica, činjenična stvarnost i kao ideja.

Više šapućući, da ne kažemo “mrmljajući sebi u bradu”, evazivno i bez podignutog tona, svako malo unutar tog prigušenog i gustog teksta, a zbog nesigurnosti i iskustva ranije, opasne pozicije kad se pisalo izvježbanom konspirativnošću, Višnjić ubacuje i prošiva argumentirano ili u hipotezama stavove koje namjerno i bez navođenja treba ostaviti čitatelju. Šteta bi bilo pokvariti mu priliku da se u ovakvoj formi i ovakvom stilu suoči s time koliko to što piše Višnjić stoji u gotovo apsolutnoj suprotnosti s glavnim prihvaćenim premisama neovisne Hrvatske, od nastanka državnog kompleksa, i uopće s političko-ideološkim dogmama većinskog naroda, a tako, naravno, i u samom srpskom pitanju – bilo to sve proklamirano ili usvojeno s vladajuće, “centrističke”, desne ili, danas posebno problematično, lijeve strane spektra. Višnjićeve teze u svojoj su diskretno ispisanoj formi i nepodizanju tona tako radikalno drugačije u odnosu na ostatak i prodržavnog i “oporbenog”, “neovisnog” dijela javnog mijenja, da imaju danas rijedak efekt: čitatelj se redovito vraća ponovo na iste rečenice – da provjeri je li stvarno točno i dobro pročitao. I shvati da jest. Po pravilu.

Što je upravo jedna od glavnih karakteristika knjige i zalog za njenu budućnost: ona je i pravljena za ponovno iščitavanje. Pod uvjetom, dakako, i vječnim srpskim ceterum censeo, da će još netko ostati da je čita naime. No takve rijetke knjige i ne pišu se bez suštinskog autorskog uvjerenja da samim činom njihovog pisanja i postojanja, to mora biti tako, svemu usprkos – i da će oni što će ih čitati tek doći. Štoviše, da ne može biti drugačije.

 

Izvor: www.portalnovosti.com