Don Delillo : NULA K

 

DELILLO, Don

Nula K

prijevod : Zoran Paunović

Beograd : Geopoetika, 2016.

 

Posljednji DeLillov roman “Nula K” u Americi je objavljen 2016, iste godine kada je, u Paunovićevom prijevodu, tiskan i kod Geopoetike. Priča je opet realistična, s minimalnim pomakom u socijalnu i znanstvenu fantastiku. Negdje u centralnoj Aziji, u jednoj od onih bivših južnosovjetskih muslimanskih republika, postoji laboratorij u koji iz Amerike stižu samrtnici, da ih se uspava i zaledi na temperaturi apsolutne nule, te da tako čekaju vrijeme kada će znanost toliko napredovati da će njihova tijela moći da budu oživljena. Predio u kojem je smješten laboratorij oslobođen je svakoga povijesnog i kulturološkog sadržaja, nalazi se nakraj svijeta i nakraj civilizacijskog iskustva Zapada. Roman sporo teče prema smrti, dok se jedna za drugom nižu okolnosti propadanja poznatog svijeta. Ono što, međutim, ne propada i ne blijedi DeLillova je sugestivnost i proročki karakter njegove proze. I još je u nečemu on blizak Austeru: iako su najameričkiji, obojica su u kulturno-književnom smislu opčinjeni Europom. Kao glavni lik “Nule K”: “Želeo sam da čitam Gombroviča na poljskom. Nisam znao nijednu reč poljskog. Znao sam samo ime tog pisca i neprekidno ga ponavljao u sebi i naglas. Vitold Gombrovič. Želeo sam da ga čitam u originalu. Dopadao mi se taj izraz. Čitati u originalu. Madlen i ja za večerom, kao i obično, nekakav topli paprikaš u činijama za žitarice, četrnaest mi je ili petnaest godina i tiho ponavljam to ime, Gombrovič, Vitold Gombrovič, gledam u svesti slovo po slovo i izgovaram ga, ime pa prezime. kako da čovek ne voli to ime – sve dok majka ne podigne pogled s činije i čeličnim šapatom ne izgovori, dosta.”

Miljenko Jergović 

izvor: Jutarnji list 

 

Na početku romana, milijarder Ros Lokhart razmišlja da li da iskoristi priliku i umre zajedno sa ženom koju voli: to što je ta smrt samo privremena – jer, zamrznuti u kapsulama trebalo bi da sačekaju mogućnost da ponovo ožive – nimalo ne olakšava njegovu sudbinsku dilemu. I to je tek prva u nizu preteških egzistencijalnih nedoumica s kojima nas u daljem toku priče suočava pisac: postoji li život posle smrti, postoji li život pre smrti, da li je mogućnost izbora uvek i samo privid, da li ratovi, terorizam, i ostali jahači apokalipse savremenog sveta, zaista postaju ništavni u poređenju s uzvišenim trenucima lepote malih, običnih ljudskih života? Na ta i druga suštinska pitanja, DeLilo odgovore traži u drevnoj alhemiji ljudskog govora; mistično opčinjen tajnama koje u sebi kriju i naizgled jednostavne reči, on zna da je u njima jedina večnost koju može deliti s čitaocem. Ta večnost isijava iz svake rečenice njegovog novog romana.

Zoran Paunović