Preporučujemo

Branka DOKNIĆ, Kulturna politika Jugoslavije 1946.-1963., Službeni glasnik, Beograd 2013., str. 335

 

Autorica knjigu započinje „Uvodnim razmatranjima“ (9-15) historijata marksističke utopije. Predočava totalni povijesni diskontinuitet s prethodnim strukturama, te kako su sve komunističke revolucije u osnovi bile socijalne revolucije koje su morale izroditi diktaturu ili ne bi uspjele. U komunizmu partikularni interesi nadilaze opće i nameću se kao kolektivno mišljenje terorom i indoktrinacijom. Kultura pri tomu služi ideologiji.

Prvo poglavlje naslovljeno je „Kulturna politika i komunizam“ (17-106). Komunisti su međunarodni rejting stekli u ratu, no za preuzimanje totalne vlasti nedostajalo im je članova, pouzdanika i šira baza građana. Utjecaj su omasovili preko višemilijunske Narodne fronte. Vrlo brzo i radikalno preuzeli su 80% privrede, svu krupnu industriju, tuđi kapital, banke i međunarodnu trgovinu. Nova elita zasjela je u stare vile, najbolje kvartove, privatna odmarališta i automobile. Nisu pri tomu štedjeli ni svoje bivše istomišljenike; slobodoumni mislioci padali su pred tajnom policijom. Nijedna europska moderna država ne pamti klasu koja je imala takvu moć nad ljudima. Ta politika pridonijela je međunarodnoj izolaciji; Jugoslavija je do 1948. potrošila svoj ugled i izgubila prijatelje. Iako ostanak na Istoku nije nikad ni došao u pitanje, rado je primana pomoć sa Zapada, uz poneku sitnu protuuslugu. Tako se uz nešto tržišta, pokoje ljudsko pravo, ukidanje precijenjenih zemljišnih zadruga, radnih akcija i slično, smanjivala „smrtonosna doza komunizma“ (26). Potpuni pravni voluntarizam ponajbolje zrcali jedva pučkoškolsko obrazovanje gotovo svih 65 sudaca na Kosovu, kao i zastrašujuća brojka koju je priznao prvi policajac države Aleksandar Ranković o 51% nepravedno i bezrazložno osuđenih u BiH do 1950. godine i slično. Američka pomoć je bila nužna za preživljavanje u državi u kojoj se svaki treći građanin hranio na „točkice“. Od 1951. do 1959. Jugoslavija je dobila znatnu američku vojnu pomoć. Kako je opasnosti od rada bljedila tako je pomoći bilo sve manje, pa se država morala zaduživati i kupovati na kredit. No unutar zemlje stalno je podgrijavana izmišljotina o masovnim, uvijek neprecizno definiranim, vanjskim neprijateljima, čime su zataškavane krupnije stvari, gospodarske, nacionalne i vjerske netrpeljivosti. Do 1952. Jugoslavija je postala respektabilan vojni subjekt, s pola milijuna ljudi pod oružjem i milijun pričuvnika. Znala je naplatiti svoje držanje po strani. Na terenu sve je išlo loše, zemlja se crpila u gladi, na crnoj burzi tečaj je bio 300:1. Ideologija dominira cijelim društvenim životom. Sve je bilo pod kontrolom vlasti: država je planirala, financirala i kontrolirala svaku kulturnu djelatnost. Odmah nakon rata vlasnicima su oduzeta kina i uskraćena nacionalna čast zbog prikazivanja filmova tijekom rata. Kako se smanjuju posjete kazalištima i repertoar predstava tako se omasovljuje nova umjetnost – film. Slično je bilo i s radio postajama, i one su sve slušanije. Početkom pedesetih vlada velika nestašica papira, teško ga je dobiti sa Zapada jer je opće poznata narav komunističkog režima. Trebalo je naučiti ljude čitati i pisati i slati redovito djecu u školu. Najveći debakl vlasti je prestanak školovanja djece nakon desete godine; ogroman dio njih nije završio više od četiri razreda, jer se tek od 1958. uvodi obvezno osmogodišnje školovanje. Vlasti su osim programa nadzirale i učitelje, a slučaj Brača gdje je od 49 učitelja svega troje bilo u Partiji, iznosi se kao posebno negativan. Svi ti pokušaji davali su slabe rezultate, pa je i na popisu stanovništva iz 1961. 20% potpuno nepismenih ljudi, odnosno 77% funkcionalno nepismenih. Prije rata svega je 4% mladih pohađalo srednju školu, do šezdesetih taj broj se ipak popeo na 30%. Svi su morali priložiti karakteristike Agitpropu, gdje se osim struke, gledalo i podrijetlo, sudjelovanje u ratu i slično. Kontrola izdavanja i tiskanja bila je potpuna, a uvoz strane literature, bez dozvole, krivično djelo. Komitet za kulturu i umjetnost je dostavljao radio-postajama popis kompozicija koje se smiju emitirati. Vlasti su davale suglasnost na predloženi kazališni repertoar, određivale koji kažnjeni glumac mora u Skopje, njih se pitalo o točkama koje se smiju izvoditi u – cirkusu! Dozvoljene su pohvale danom stanju, ili kritike njegovih protivnika, što u konačnici osiromašuje kulturu jer tako se ne stvaraju remek-djela. Koliko se diletantski i neprofesionalno odnosilo prema prošlosti snažno svjedoči dopis Meše Selimovića iz ožujka 1946. gdje kritizira oglas Državnog poduzeća za otpad koje sve firme poziva da svoje arhive i dokumentaciju ustupe u – stari papir!? Građani su 1952. za kulturne potrebe davali 1% obiteljskog dohotka, a za cigarete 14%.

„Kulturna politika i socijalizam“ (107-187) naslov je drugog poglavlja. Do 1963. u Jugoslaviju se raznim kanalima slilo tri milijarde dolara. Prva Jugoslavija je propustila intenzivirati rad na industrijalizaciji što je uz ogromne ljudske i materijalne gubitke značilo da je država 1945. počela s izrazito siromašne pozicije, no ne treba previđati kako bi industrijalizacije bilo i bez komunizma. Država se postupno dizala, ali s onima kojima se mogla usporediti zaostajala je još više nego prije rata. Njeni proizvodi nikako nisu prolazili tehnološke kriterije europskih standarda. Pojam narodne imovine nije bio usvojen među građanima, dobar pokazatelj je i 20 000 krađa društvene imovine 1954. Istodobno Tito i njegovi bliži suradnici žive poput najviše europske aristokracije, u jednoj siromašnoj zemlji s dominantnim agrarnim stanovništvom i nepismenom polovicom zemlje. Autorica naglašava dva razdoblja u izgradnji kulture: prvi koji je označavao prekid s građanskim društvom i starim tradicijama, i drugi, koji stvara novu, socijalističku kulturu i kulturni život. Kapitalizam su ljudima približili film, strip, glazba, mediji. Tko nije htio igrati po pravilima bio je trajno izopćen. Bez države za umjetnika se nije znalo. Negativna ideološka kritika značila je društvenu smrt. Najbolje ocjene dobivala su ona djela koja su stvarana kako bi opravdala postojeće stanje, makar bila stvarni kič i neukus. Izgon inteligencije iz glavnog grada na daleka sela, obuhvatio je čak 11 000 građana. Izuzetno visoke carine onemogućavale su tiskanje religijskih knjiga. Sva humanistička elita koja je u poraću školovana bila je komunističke provenijencije. Postupni gospodarski i društveni razvoj pratio je rast kulturnih potreba i broj konzumenata, ali suočeni s mogućnošću izbora, građani su umjesto Komunista uzimali film, Agathu Christie i džez.

Treće poglavlje nosi naslov „Kulturna politika i stvaralaštvo“ (189-253). Država je bila posebno velikodušna prema nekim kulturnim događajima poput Dubrovačkih ljetnih igara, Sterijinog pozorja, Pulskog festivala, Sajma knjiga, festivala popularne glazbe u Opatiji i Splitu, kao i zajedničkih izložbi jugoslavenskog slikarstva. Slikari su uvijek bili u većoj milosti nego primjerice književnici i glumci. Autorica izdvaja izložbe Miće Popovića 1950. i Petra Lubarde, 1951. u Beogradu koje označavaju prekid sa socijalističkim realizmom. Tito se ružno ponio prema Ivi Andriću, tek ga je nakon godinu dana po primitku Nobelove nagrade pozvao u, za njegove pojmove, vrlo skromnu audijenciju. Dio predratne elite je probao djelovati, ali se povukao, drugi dio više nije postojao. Tu i tamo se zbog nedostatka stručnih kadrova smio provući pokoji politički nepodoban znanstvenik, ali nikad mu nije dodjeljivano rukovodeće mjesto. Od 1075 sveučilišnih profesora 1948., bilo je svega 160 komunista. Do 1964. godine, diplomiralo je, na svim fakultetima, akademijama, visokim i višim školama, nešto malo više od 200 000 studenata. Iako je pomaka bilo, rasle su i razlike između većih gradova i provincije. To se nastojalo ublažiti otvaranjem radničkih i narodnih sveučilišta, knjižnica, kina, dovođenjem vrhunskih glumaca u sela. Najmasovnija organizacija namijenjena homogeniziranju širih slojeva bila je štafeta. Tijekom 1962., povodom Dana mladosti organizirano je 32 000 nastupa s 1,6 milijuna sudionika i 7,5 milijuna promatrača. Cenzura za svako umjetničko djelo imala je više razina, a impresivna je duljina popisa autora koji nisu zadovoljili komunističke cenzore. No, možda je poraznija od svega bila autocenzura. Doknić je komunizam svrstala na sramni stup povijesti, uz inkviziciju i lomaču, upravo zbog gušenja Drugog i drugačijeg iz vrlo sebičnih razloga.

„Kulturni uticaji“ (255-314) naslov je četvrtog poglavlja. Bez obzira na razdoblje ili zemlju s kojom se kontaktiralo, nijednoj se nije dokraja vjerovalo. Zvalo se međunarodne socijaldemokrate, filozofe i političare sklone Jugoslaviji. Početkom 1950. u Savjetu za znanost i kulturu oformljena je čitaonica stranog tiska koju su mogli koristiti službenici dva puta tjedno. Za par mjeseci javila su se – dvojica. Britanski profesori nisu smjeli voditi tečajeve engleskog. A nije valjalo ni kad su djeca diplomata organizirala u privatnim kućama gledanje Miki Mausa. Međurepublička suradnja je bila rijetka. Pokoja izložba, kazališna gostovanja, KUD-ovi, festivali i književne večeri. Autorica opravdano zaključuje kako toliko ekonomski neujednačena zemlja, s gotovo civilizacijskim razlikama, u tako kratkom vremenu nije omogućila ni prožimanje, a kamo li akulturaciju svih kultura u jednu. Rusi su htjeli dati baletane i književne kritičare, ali ne i pristup tehnološkoj znanosti i istraživanjima. Nakon 1948. iznad kurtoazije se nije išlo. Uvijek je ostalo malo nepovjerenja i zazora, čak i u kulturi. Osim Amerikanaca i britanska diplomacija je sve znala što se zbiva u zemlji. Vlasti su htjele službene kontakte, ali bez utjecaja na jugoslavensko javno mnijenje. Pri tomu su imali više povjerenja u Francuze nego u Britance. Još 1959. smjelo se uvoziti ploče klasične glazbe i one za učenje jezika, ali ne i ploče zabavne glazbe. Ipak tijekom 1962. na sedamnaest prvih mjesta po gledanosti bili su američki filmovi, po potrebi skraćivani i cenzurirani. Pojam jugoslavenstva koristio se, osim kao državni identitet, i kao integracijski čimbenik, kao prvobitno načelo, zajedničko svima, ali najviše u međunarodnim odnosima. Tito je htio promovirati jugoslavensku kulturu, ali tako da tradicionalne kulture prilagodi novoj, uz njihovo poštivanje. Kako se svijet smirivao i išao prema dogovorima i integracijama, Jugoslavija nije imala što unovčiti, pa bira kratkovidni promašeni eksperiment zvan pokret nesvrstanih. On je Jugoslaviju vodio izvan njenog okruženja; jedna europska zemlja bira usporedbu i mjesto „tutora“ novoformiranih zemalja Azije i Afrike. Razlozi za taj skupi eksperiment bili su nepoželjnost i na Istoku i na Zapadu, nepoznavanje vođenja politike i osobna Titova taština.

Knjiga završava prilogom „Umjesto zaključka“ (315-330). Ova vrijedna knjiga koju svakako treba preporučiti široj znanstvenoj javnosti obogaćena je „Bibliografijom“ (331-335) i velikim brojem dosad nepoznatih fotografija. Na žalost nedostaje joj kazalo osoba.

Margareta Matijević