Središnja knjižnica Srba u RH SKD Prosvjeta – Biblioteka
U nastavku objavljujemo tekst o ličnom iskustvu čitanja…
Kultura čitanja stječe se u ranoj mladosti, a produkte daje u zreloj dobi.
Dobra, kvalitetna knjiga čovjeka obogaćuje, proširuje horizonte razmišljanja, lakše i brže shvaćamo procese u široj društvnoj zajednici i događaje u sredini koja nas okružuje.
Ne treba se fokusirati na usko područje, jer i kvaliteno specijalističko znanje u teškim okolnostim malo vrijedi, ako ne znamo ili ne možemo sagledati cjelinu problema.
Bez obzira što mislimo o nekom tekstu-autoru, da li nam se izrečeno sviđa ili ne, NIKADA ne smijemo sami sebe ograničiti u izboru litetrature niti treba dopustiti da nam netko drugi to određuje.
Čitanje nije samo puko sricanje slova, zabava i recept kako vrijeme korisno utrošiti.
Ako tražimo nešto važno, često uočavamo da je malo informacija disprezirano na više mjesta.
To je „rudarski“ posao gdje treba uložiti mnogo truda kako bi iz veće količine „sirovine“ došli do adekvatnih podataka koje selektiramo, a „koncentrat“ prosijemo…
Fokusiranje na uočavanje (između redova) skrivenog, detekcija stila kamufliranja činjenica i sinteza logičke cjeline, vještine su koje postupno učimo, ali tek nam onda čitanje daje punu aromu i smisao literarnog sadržaja.
Za mene je knjiga čaroban put u nepoznato. Sa kapetanom Nemom upoznao sam podmorski arhipelag naše planete, Arne Saknussemm vodio me u središte Zemlje, uz Arthura Conana Doylea otkrivao sam tajanstvenu floru i faunu južne Amerike, uživao u vrhunskim analizama junaka iz Baker Streeta 221, John Hunter pokazao mi je Afriku kakvu pamtimo iz priča/filmova o Tarzanu, budila me detonacija Krakataua, a nosnice se punile gustom vulkanskom prašinom Pompeja i Herkulaneja, prešao sam Alpe sa Hanibalom i bio svjedok trijumfa Scipiona Afričkog u razaranju Kartage, Haran me vozio stiksom, pomogao sam Michelangelu u slikanju svoda Siskstinske kapele i slušao melodične svuke klesanja Mojsija, u ehu grmljavine sa Velebita čuo sam Tesline riječi i divio se majstorstvu Klovićevih manijatura, uz Bauerov „Ugovor sa đavlom“ shvatio sam teorijske postavke „Malleus Maleficaruma“ i praksu inkvizicije, na krilima literarnih stranica gledao sam kataklizme ratova, ali i mnoge zakulisne igre velikih majstora političke „kuhinje“, dok mi je Lombroso na njemu svojstven način tumačio anatomiju zločinaca, prikaz Kenneth Alshopa pomogao mi je u rekonstrukciji doba prohibicije, fascinirale su me sposobnosti Olge Kulagine, Helen Keller podsjetila me kako se voljom deficit osjetila pretvara u suficit sposobnosti, sa Erich von Dänikenom i Arthurom Clarkom uočio sam relativnost termina – „nemoguće“, nošene Kremanskim vizijama lutale su mi misli futurističkim koordinatama. Književnim vremeplovom putovao sam od drevne Atlantide i legendarnog Babilona do von Braunovog raketnog doba i orbitalne stanice.
Dijelu moje mladosti svakako pripadaju i likovi stripova uz koje sam odrastao; komandant Mark Blaf i Žalosna sova, Veliki Blek, prof. Occultis i Roddy, Tex Willer, Zagor, Alan Ford, Garth, Jeff Hawke, Čelična Kandža, Flash Gordon, Conan, Wilie Garvin Modesty Blaise, Rip Kirby… Stripovi uglavnom izazivaju neozbiljne asocijacije. Stereotip koliko raširen, toliko je i pogrešan. U par epizoda Zagora, kroz neke sekvence prezentirano je korištenje gljive za povećanje mentalnih sposobnosti i astralna projekcija u liku fakira, što ukazuje da autor ima osjetno širi spektar edukacije van klasičnog okvira svoje djelatnosti.
Super strip biblioteka vrhunski je domet humora, ali kreacije Alana Forda odličan su temelj za priručnik o neverbalnoj komunikaciji, te dokaz superiornosti slike nad riječima. Ironiziranjem gestikulacija u komičnoj formi suptilno se ukazuje na psihu čovjeka i kompleksne društvene odnose.
Navedeni primjeri daju stripu veću težinu, što objektivno taj žanr i ima.
Zbog toga ih ne treba marginalizirati.
Bolja je opcija pozitivne segmente apsorbirati, jer se nikada ne zna gdje i takva periferna iskustva mogu koristiti.
Uz sekundarnu literaturu općeg i zabavnog sadržaja, bilo je dosta ozbiljnih naslova i stručnih publikacija kojima sam primarno posvetio interes, te gradio i dopunjavao ono što danas znam.
Taj proces još traje.
Jednom je netko rekao da su najbolje nikad objavljene priče.
Slažem se sa tom konstatacijom, pa ću uvertiru iznesenog završiti ovom rečenicom.
Čedomir Poznanović
