Zapisi o bilju i nama

SEKULIĆ, Dara

Zapisi o bilju i nama

SKD Prosvjeta Zagreb

2013.

 

Jagorčevina, jaglac, jaglika

Berući trave, lutajući pored potoka i živica, nekog davnog proljeća, jedan jaglac mi se zaletio u riječ, postao je zemlje ljupki mamac Suncu, pjena brane postao je onom svom krhkom plodu, svom liku u porodu. Da bi na vrhuncu ta pjena, ta sunčana kupa bila žrtvovana plodu – jednom običnom izduženom ovalnom tobolcu. A plod, šta je plod? I kraj cvijeta i kraj cvjetanja, to je plod.
U svijetu, kažu, raste oko pet stotina vrsta jaglaca! U našim krajevima, u množini, raste Obični jaglac i Rani jaglac ili Primula veris. To je taj Skenderov prvi cvijet. Cvijet njegovog, sigurno, kao i mog djetinjstva, negdje nam se dodiruju geografije. Kao dijete i ja sam iz jaglaca isisavala slatkost, toliko da mi se učini da sam ovlažila vrh jezika. Pokušavala da pisnem u njegovu nježnu cjevčicu i proizvedem neki pisak, neki cvijetni jav. Otimala sam ga od zvučnijih pčela i tiših mrava, ne znajući tada ništa o velikoj vitaminskoj vrijednosti koju nosi njegovo mlado lišće, da se osušen njegov korijen koristi u medicini, neke vrste uzgajaju po vrtovima kao ukrasno bilje…